Neke zakonjačke (pravničke) izreke i postavke koje, iako ne mogu zakona ni preinačiti ni zamijeniti, mogu mu, ipak, objasniti razum i smisao.

Tek o zakonitu običaju vrijedi riječ: što je od običaja, to je od zakona.

Zao običaj, nikad tvrd, nikad zakonit.

Za rijedak slučaj, nije pravilo uvjek gotovo.

Ko samo priječi zakonske znade, taj još zakona ne zna, dok mu ne shvati razum i smisao.

Što svak jednako razumije, tome tumača ne treba.

Odstupa li kakva odredba od opštega pravila, tumači je u najužem obimu.

Nikomu se ne krati da uživa ono, što je po prirodi svačije, ili što je određeno da svakome služi.

Tvoje sveto, a i moje sveto; čuvaj svoje, u moje ne diraj.

Dok drugome nepravo štete ne činiš, koristi se čim god možeš i koliko god možeš.

Ko od čega korist ima, treba i teret da nosi.

Ko prije steče kakvo pravo, njemu i prvenstvo.

Tuđa ruka ničije pravo ne skraćuje.

Što jednom po zakonu stečeš, tvrdo ostaje i kad bi se zakon izmjenio.

Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi; - što je s početka nezakonito, to samim vremenom zakonito ne postaje.

U većem je i manje: kome je dopušteno veće, ne može mu se kratiti manje.

Čega se jednom odrečeš, uzaman ćeš poznije tražiti.

Čija zemlja toga i dvori, čija njiva toga i usijev.

Pravo koje imaš u tuđoj stvari ne slabi, ma koliko vlasnika ona prom'jenila.

I ko muče na što pristane, pristao je.

Što se uglavi pred javnom Vlašću, najtvrđe je i najbistrije.

Kad tumačiš ugovor, pazi riječi, ali još više volju i namjeru.

Kad je o količini duga neuklonjive dvojbe, uzimlje se ono što je lakše dužniku.

Najveća je nepravda, kad ko od zla djela svog, još i korist kakvu ima.